Žene uvijek pokušavaju promijeniti muškarca suptilnom adaptacijom, kroz uspoređivanje, uskraćivanje pažnje, sexa; posramljivanjem, ucjenjivanjem i drugim metodama manipulacije, te tako u njemu pobuditi „poželjno“ ponašanje koje će pogodovati isključivo njima.
No, i kada uspiju u svemu tome i dobiju većinu stvari koje žele, i dalje su nesretne i usamljene.
To je tako jer se nikada istinski ne predaju svome partneru i uvijek imaju ili razmišljaju o drugim opcijama, a njega gledaju samo kao sredstvo za ostvarenje svojih ciljeva.
Gledano iz te perspektive, žene se ponašaju kao kapitalisti – maksimiziraju (osobnu) dobit uz što je mogući manji (osobni) trošak.
Za ženu, svaki je odnos investicija i pomno bira u koje će se odnose upustiti, bilo romantično ili prijateljski.
Glavni kriteriji je uvijek, kolika je korist koju takav odnos može donijeti, a s druge strane trošak – koliko ona mora uložiti da bi dobila što želi.
Što je omjer dobivenog naprema uloženog veći, to joj je takav odnos bolji i takav muškarac – „pravi“ muškarac.
Kod žene sve dolazi s cijenom – ništa nije besplatno i ništa nije slučajno.
Ako ti pokloni nešto, to čini samo zato jer od tebe očekuje još skuplji i veći dar.
Ako učini nešto za tebe, to radi samo zato jer će te vrlo brzo nakon toga pitati za „uslugu“ koje nećeš moći odbiti, jer te „zadužila“.
No, vratimo se današnjoj temi – dubokoj usamljenosti i kroničnom nezadovoljstvu u kojem živi velik broj žena.
Zašto žene toliko ogovaraju i vječito su nezadovoljne sobom i drugima?
Glavni krivac za njihovo stanje je njihovo razmišljanje, a to je da ne mogu prihvatiti sebe, ni druge ni svijet oko sebe za ono što jest, već ga pod svaku cijenu žele oblikovati po svome viđenju, i to ne vlastitim angažmanom, već korištenjem drugih (odnosno, muškarci bi to trebali učiniti za njih).
Smatraju da se svi trebaju prilagođavati njima, njihovom viđenju stvarnosti, njihovim prohtjevima, olakšavati im i pomagati im, jer su „posebne“ i to „zaslužuju“.
To ide toliko daleko da bi najradije da se sile prirode i zakoni fizike mijenjaju kako bi njima udovoljili.
Ako ne dobiju ono što žele, ponašaju se kao mala djeca – vrište, plaču, dure se, ljute, vrijeđaju i prijete; ako ni to ne upali kreću sa manipulacijom, posramljivanjem i ucjenjivanjem.
Spremne su na gotovo sve kako bi druge natjerale da učine ono što one žele, osim da same to naprave.
Kako je nemoguće uvijek dobiti što želiš i druge podrediti svojim prohtjevima, žene su vrlo često nesretne i pune ogorčenosti.
Srž njihovog konstantnog nezadovoljstva leži u tvrdoglavom neprihvaćanju stvarnosti i megalomanskim pretenzijama.
Sve to je začinjeno stalnim uspoređivanjem s drugima i neograničenim prohtjevima da se ima više i više.
Muškarci su ti koji trebaju „dokazati“ svoju sposobnost, vrijednost i ljubav ispunjavajući te apsurdne i ponekad nemoguće prohtjeve.
Najtužnije od svega je što uspjeh ne garantira nagradu, odnosno, poštovanje i prihvaćanje žene, već najčešće nove zadatke koje treba odraditi kako bi ona bila sretna.
To je igra u kojoj muškarac uvijek gubi, u kojoj postaje sluga žene i odnosa u kojemu se sve vrti oko njenih osjećaja, njenih potreba, njenog vremena.
On je tu samo da bi je „usrećio“ , „olakšao joj“ i bio sretan što to može, jer je to njegova dužnost.
Ali to je nemoguć zadatak, jer nitko te ne može usrećiti osim ti samog sebe.
Nikoga ne možeš voljeti, ako ne voliš samog sebe.
Nigdje se ne možeš osjećati prihvaćenim ako ne prihvaćaš i poštuješ druge.
I tu dolazimo do gorke istine – mnogo žene ne vole sebe, a samim time nemaju kapaciteta ni voljeti druge i zbog toga traže i očekuju od drugih da ih vole i usreće, nadajući se da će netko drugi ispuniti prazninu koju imaju u sebi.
Što god učinili žena nikada neće biti sretna za dugo, jer čim dobije ono što želi, želi nešto drugo i opet je nesretna jer to nema.
Samo gleda ono što nema i nikada ne uživa u onome što ima – oboružana takvim mentalnim sklopom osuđena je na nesreću.
PROIZVODNJA PRISTANKA 
4 misli o “Zašto su Žene Nesretne?”